Putovanje krojeno po Mjeri
Putovanje krojeno po Mjeri
KREIRAJTE PUTOVANJE PREMA SVOJIM ŽELJAMA: Individualna putovanja prilagođena potrebama i željama klijenata. Predlažemo itinerere, a putovanje prema svojim željama prilagodite u terminu, trajanju ili rasporedu.
Nakon večeri pod zvijezdama i vinske čarolije usred divljine Samburua, jutro nas je dočekalo s onom čudnom tišinom koja zapravo nije tišina nego prava safari simfonija: cvrkut, šuštanje, mukli huk iz daljine i šapat grmlja koje zna više nego ti. Kratki doručak, posljednji pozdrav s osobljem koje nas je ispratilo kao stare prijatelje i gas prema novoj avanturi: jezeru Nakuru!
Vožnja je bila duga na što smo već svi navikli – Kenija se ponovno pokazala kao kraljica pejzažnih preokreta. Jednog trenutka još si u prašini Samburua, a već u sljedećem voziš uz plantaže, preko zelenih brežuljaka i kroz sela gdje djeca mašu s ceste kao da si ti prva atrakcija tog dana.
Par sati kasnije, preko ravnica pa opet u brda i zelenilo, kroz grad Nanayuki i – da, obavezna fotka „na crti svijeta“ na ekvatoru!
Usput – obavezna pauza kod Thomsonovog slapa! 75 metara vode koja elegantno pada. Idealno mjesto za protegnuti noge, napuniti pluća svježim zrakom i gledati u vodu koja ne pita kamo ide – samo ide. Mi također.
Stigli smo u Lake Nakuru Lodge taman u podne. Pogled s terase? Filmski. Jezero sjaji u nijansama plave, sive i srebrne, ptice šarene krajolike kao konfeti, a mi sjedimo, šutimo i – žvačemo. Ručak pod akacijom, uz miris kiše koja se možda sprema, možda odustaje. Hrana jednostavna, ali pogođena – kao da je kuhar znao da smo upravo prošli 200+ kilometara i treba nam nešto što ide ravno u dušu.
Popodne? Safari siesta. Neki na krevet, neki na verandu, svi u slow motion modu. Nebo se preljeva iz plavog u ljubičasto, jezero sjaji, a sve izgleda kao screensaver koji ne prestaje iznenađivati.
Večer pada tiho. Cvrčci, smijeh iz restorana, vino koje se polako toči i ljudi koji su do jučer bili stranci, a sada s tobom komentiraju boju neba. Nigdje ne moraš ići, sve se događa ovdje i sad.
I onda jutarnji game drive. Nakuru možda nije velik, ali zna kako se pravi show. I napokon – lavovi! Par koji pozira kao da ih je National Geographic najavio danima unaprijed. Leže, gledaju, zijevaju i poručuju: “Stigli ste.” Prvi put da smo ih vidjeli, nakon što su nas u prethodnim parkovima ignorirali kao da vozimo pogrešan auto.
Ali nije to sve, tu su i nosorozi. Da, nosorozi! Prvi put! Imali smo osjećaj kao da skupljamo sličice divljih životinja i napokon ulovili one koje su nam falile za cijeli album. Flamingosi? Razina jezera se podigla i nema ih stalno, ne u ovom periodu. Zebre, bizoni, impale, babuni, vodenkonji? Sve štima, sve ima!
Nakon doručka, još jednom pogled na jezero, posljednji gutljaj kave i krećemo dalje. Sljedeća stanica: Lake Naivasha, ali o tome ćemo kasnije. Za sad, Nakuru ostaje u sjećanju kao mjesto gdje se priroda ne pokazuje nego te poziva da sjediš i promatraš. Bez žurbe. Bez filtera.
Nakon Nakurua i svih njegovih lavljih poza, nosorog sličica i ostalih prizora, put prema jezeru Naivasha bio kao malo produženi odmor između dva sjajna trenutka. Dva i pol sata vožnje? Ma to nam je sad bilo kao skok do dućana. Bez zavoja, bez adrenalinskih kratera, samo glatki spust u Veliku rasjednu dolinu gdje se pejzaž počne mijenjati kao kad zamijeniš safari šešir za sunčane naočale.
Travnjaci, plantaže, nasadi ruža (da, Kenija izvozi ruže koje će ti možda netko kupiti na Valentinovo, sve je moguće). Usput kratka inspekcija nekoliko lodževa, čisto da malo glumimo da biramo gdje ćemo odsjesti (iako smo već znali gdje nas srce vuče) ali onda dolazimo do Lake Naivasha Sopa Lodge. I tu sve staje.
Jer Sopa Lodge nije samo smještaj. To je teleport u drugi svemir – spoj luksuznog i modernog i tradicionalnog afričkog a oko tebe egzotične životinje.
Ulazak u resort je kao hodanje kroz razglednicu – sjenovite staze, zelenilo koje obgrljuje sve što može dohvatiti, pogled koji se spušta do jezera kao da te zove da se zavaljaš u njegov horizont. A onda žirafe, zebre i vodenkonji i to u dvorištu. Ne, ozbiljno. Ne u ograđenom dijelu, ne iza stakla naravno osim vodenkonja koju samo svrate na večeru i iza strujne ograde su. Samo šeću, pasu, gledaju te kao da si ti tu gost, a oni domaćini. (I realno, jesu.)
Sobe su velike i prostrane. Balkončić? Ma balkončina. Pogled naravno filmski a krevet? Kao da te netko zagrlio i rekao: "Sada stvarno odmori." Namještaj topao, drven, rustikalan ali i moderan Sve te poziva da zaboraviš gdje si bio prije i da ti ne padne na pamet ići dalje.
U Sopi se ne mora ništa. Možeš gledati oblake. Možeš promatrati ptice. Možeš provesti sat vremena pitajući se je li onaj grm zapravo vodenkonj. Osoblje kao da su telepati, nevidljivi kad ne trebaš ništa, tu u sekundi kad ti zatreba kocka leda, pokrivač ili filozofska rasprava o migraciji ptica.
A večera? Pod zvijezdama. Sa svijećama. Glazba diskretna, vino točno ohlađeno, a negdje iza živice vodenkonji se šuljaju prema travnjaku jer i oni vole zalazak sunca. Atmosfera kao da si pao u scenu nekog romantičnog filma koji nije kič. Ne znaš jel ti se jede ili plače od ljepote.
Lake Naivasha Sopa Lodge nije "još jedan lodge". To je stanje duha. Mjesto gdje priroda nije nešto što gledaš – nego nešto u čemu sudjeluješ. Gdje ti vrijeme više ne treba, a raspored zaboraviš i da postoji. I gdje svi, ali baš svi, požele ostati još jednu noć. Ili zauvijek.
Zadnju etapu putovanja pratite u blogu Masai Mara ili gdje zamišljate Moju Afriku
Zainteresirani ste za neko od naših putovanja? Javite nam se i zatražite najpovoljniju ponudu.
